уторак, 18. јул 2017.

Vodovodska voda za piće (česmuša); Tap water as drinking water


Pre bilo kog nastavka priče, prvo o (uopšte) konceptima vode za piće.
I to pravo u centar (bez uvoda):
1) Vodovodska voda.
Ovo je jedna od retkih milenijumskih civilizacijskih tekovina. Prosto je tužno koliko smo svi (manje ili više) pod uticajem lobija (raznoraznih), reklama i tra-la-la pričica („idi-mi-dođi-mi“ i „teorije malog Perice“) brzo to zaboravili spremni (makar 51% stanovništva razvijenih i „polu-razvijenih“ država sveta) da ovaj način dopremanja vode (teško je i zamisliti bolji ... teleport uživo, jedino što stiže iste sekunde, uz električnu energiju) prenamenimo za malo kvalitetniju „tehničku vodu“ (kupanje i tuširanje, eventualno i maksimalno kuvanje i uopšte pripremu hrane).
Baš u zemljama razvijenog sveta ima najmanje razloga da se ovakva voda ne koristi za piće.
O.K. ne mora biti jedina, lično mi se sviđa kako Nemci gledaju na stvari: vodovodska je (u većem delu zemlje) sasvim o.k. (Btw manje se i hloriše nego u drugim zemljama EU, istalacija je „tip-top“ (sa gubicima ispod 20% najčešće i ispod 10%), koriste se kvalitetni i najmanje štetni materijali za cevovode, i slično*) ALI oni su ponosni i na tradiciju svojih mineralnih voda tako da rado piju kvalitetne flaširane vode, što je o.k. (da grubo kažem, koncept). Dodatno, u restoranima je tradicija da se pije (izvorska, mineralna) flaširana voda (često u staklenoj ambalaži) do te mere da nećete dobiti čašu česmuše ni ako je tražite (dobro ovo je malo kulturološki a malo i lingvistički problem i posebna je priča).
* naravno u ovom pogledu ima još zemalja koje im mogu parirati, ali ovde je uzeto zajedno sa navedenim mineralnim vodama a kao država jer je po stanovništvu najveća pa je bolji primer.
Propisi u EU su krajem XX veka (II milenijuma) propisali tako dobro šta mora da pijaća voda ispuni, da je sve preko toga nešto što vodovodi teško mogu da ispune (iz 1000 razloga), ali još više – sve oštrije od toga (može, naravno biti dopuna, ali granice za propisano je ono na šta mislim) liči na totalno ludilo (ionako je sve (uslovno) preterano i uglavnom najstrožije na planeti ... dobro Srbija se i tu mora „pohvaliti“ za detaljima koji su još oštriji ....).
Naravno u USA (Severnoj Americi) su propisi slični (to je posebna priča). Ipak, EU regulativa polako postaje primer za uzor koju sve više slede zemlje na drugim kontinentima (uz eventualne lokalne specifičnosti (mala odstupanja)).
Naravno, jedno je nešto propisati (i oštrije od EU regulative) uz nemogućnost da se to održi (Srbija), bar ne u svakom trenutku u svakom od lokalnih vodovoda (tipičan nesklad želja i mogućnosti).
O.K. nije ni u EU (Zapadnom delu) sve ispunjeno u svakoj sekundi tokom godine i u 100% analiza ali (ako se dobro sećam, ovo treba proveriti, svakako) mislim da i za to imaju propis (koliko mora biti ispunjenje, zavisno od vrste).
Dakle posebna je tema šta ako nešto odstupa (vrše se korektivne mere, svakako), šta ako nešto ne može (bez fabrike vode) da se u to udene, ali to je više za zakonodavce.
Ovde da napomenem da je za Istočnu Evropu karakteristično da se više vode gubi u sistemima za vodosnabdevanje (30 do 60%), da je mreža lošije održavana (više starih cevi, kao vrh ledenog brega) i da ima više odstupanja od propisanih normi.
Sad već čujem „kako to ne može, zakon propisao – MORA“ (osim što mora samo da se umre, mora samo što je u skladu sa prirodnim zakonima, a oni u ovom slučaju kažu da je praktično nemoguće da se tako nešto postigne, naročito ako je sistem neadekvatno postavljen i/ili se ne održava kako bi trebalo (ne po “propisu“ nego po onom što kaže nauka (manje struka, „struka“ u sebi uvek ima klicu „zakonodavstva“ i kompromisa).
Dakle, nešto je više ispada u Istočnoj Evropi (Zapadnom Balkanu ali nešto i šire) u smislu prekoračenja (bar) neke od normi propisane EU regulativom iz 1998. (COUNCIL DIRECTIVE 98/83/EC) sa svim amadmanima (iz 2003., 2009. i 2015.) u vezi sa originalnom direktivom (baš “zvuči”).
Ovde samo jedna mala digresija (eh da je i jedina):
Nivoi propisani direktivom iz 1998. su toliko niski, da je kasnija regulativa (nrp.) Commission Directive (EU) 2015/1787  morala da definiše % greške uređaja za određivanje u odnosu na max. vrednost.  Uprošćeno one se kreću od 10 do 50% što samo dokazuje da su propisane vrednosti možda ne na granici detekcije (za metode koje su propisane, za neke jesu) ali su svakako na nivou velike greške pri određivanju. Ovim se prilično izbijaju argumenti daljeg prečišćavanja vode koja ispunjava navedene zahteve, ali ostaje da nekoliko procenta uzoraka ne ispunjavaju sve (što ostaje jedini, koliko-toliko, vredan argument zagovornika te koncepcije; u tekstu više o tome).
Ispunjenje od 99%+ svih normi (po propisanom uzorkovanju) je dovoljno da se (eventualno) dalje prečišćavanje nazove “cepidlačenjem” i svakako da ću to nazvati “supercepidlačenjem”.
Najčešće (kod vodovoda koji se snabdevaju izvorskom vodom i uopšte kvalitetnom “sirovom vodom” (npr. arteškom) ali i onih sa kvalitetnim fabrikama vode) je lako ispunjava 98% što i dalje nije razlog da se ova voda izbegava (98-99% je čest slučaj i kod veoma dobro kontrolisanih sistema za vodosnabdevanje čak i u razvijenim zemljama što dokazuju i izveštaji (koji nisu frizirani, inače često se prećutkuju ovi podaci)). Onih 2% često bude zbog zamućenja (što ništa direktno ne mora da znači, voda obično ispunjava bakteriološku i fizičko-hemijsku ispravnost, ipak može da bude vezano uz izvesnu hemijsku neispravnost ili prisustvo virusa, naravno u malom procentu), neznatnog (dobro de, povremeno 2x više bilo čega od navedenog neće dovesti do kancera (i to odma’) odstupanja u hemijskom sastavu ili (možda i najčešće) bakteriološka … “blaga”. Nije strašno ali je prosto neshvatljiva neosetljivost zaposlenih u vododovima po (makar ovom poslednjem) ovom pitanju.
Jednostavno, mora se uzeti u obzir da u većini vodovoda (u Srbiji, na primer) najčešće se “krpi” mreža, posao odrađuje …. za kvalitet vode se podrazumeva da će to odraditi majka priroda (malo hlora i šlus, ako je izvorska voda) ili postavljen sistem (fabrike vode). Dobro, ovo ne ohrabruje, ali još uvek nije potpuna katastrofa. Ipak, u takvim relacijama postoji “zrno sumnje” makar po pitanju maksimalnog truda da se obezbedi maksimalni kvalitet a ne samo odradi posao i prođe se kontrola zavoda za Javno zdravlje (lokalnih). Pa ako i ne prođe, “ma ko ga šiša” (retko ali dešava se, naročito gde je izvor vode graničnog kvaliteta, na žalost desetine vodovoda u Srbiji, još uvek, nadam se ne i doveka).
Dakle, ne mogu da razumem da se voda iz vodovoda NE koristi za piće, naročito gde je decenijski utvrđeno da je visokog kvaliteta. Tamo gde se toleriše upotreba koja ne ispunjava sve zahteve (makar u velikom procentu, npr. sve preko 5% je izuzetno loše, a bilo je ponegde i češće) ostaje da se voda za piće dobavlja iz drugih izvora.
Malo podozrenja izaziva stanje objekata (npr. rezervoari) koji se retko (ređe od neophodnog) čiste ali ostaje ČINJENICA da se te stvari (obično subjektivne) uglavnom u MEDIJIMA prenaduvavaju i da se to čini iz raznih interesa.
Prvi među njima je “ekonomska cena” vode, koja je retko gde baš ekonomska (svakako da su javni/državni vodovodi širom sveta neprofitne organizacije) ali je u bivšim socijalističkim državama često ona (ili je bar bila) “socijalna”. Sa prosečnom cenom od oko 0,50€ (plus kanalizacija i PDV) vodovodi u Srbiji imaju razlog da tvrde da su (dobrim delom) socijalne ustanove, ali kako je do skoro to bilo tek pola od toga, sad su bar na nivou “redovnih (neinvesticionih) troškova”. Dugovi sa struju iz perioda kada se nije mogla (ili htela) plaćati nije u vezi sa trenutnom cenom niti je fer da se to prevali na građanstvo.
Činjenica da Španci i Italijani (stari kapitalistički sistemi) imaju tek neznatno skuplju vodu (cca. 1€ ili tu negde), ne računajući vododvode gde je visok stepen prerade (nisam ni za vodovode u Srbiji, npr. beogradski ili borski (sa velikim troškovima za el. energiju jer se voda pumpa po 200 do 300 m uvis)).
Holanđani i Nemci (podaci doduše od pre 5-6 god.) su imali oko 3€ za kubik, ali čak i ta cena je smešno niska za pijaću vodu, a sve navedene su niske za neophodne potrebe (uz piće još i priprema hrane i higijena). Činjenica da će te cene rasti (više prerade, skuplja energija, skuplje održavanje) ali sa 1-5€ po kubiku (npr. za drugu deceniju tekućeg veka) Evropa će imati relativno jeftinu vodovodsku vodu (prema standardu, prilično jeftinu).
Kad sam već kod cene (možda poseban tekst o tome), da napomenem da je u Srbiji najavljena cena vode od 1,2 do 2 evra po kubnom metru (za sledeću deceniju) što će biti mali šok (i udar na standard) za stanovništvo (“građane”) ALI će deo toga biti “dug iz prošlosti”. Svakako, bez 1€/m3 za vodu iz dobrih izvora (izvorska ili bunarska) (nešto manje gde su troškovi za dopremanje vode niski, tu se može proći i sa 20-30% manje) i 1,5€/m3 za vodu iz “fabrika vode” (1,2-1,5 recimo) uz nivo kvaliteta po EU standardu (ili domaćem koji je gotovo usaglašen sa istim, po nekim pitanjim i rigorozniji) ne bi ni bilo realno. Ipak, najavljenih 20-30% više će biti zbog potrebnih investicija (koje su bar 3 decenije izostajale ili bile u manjem obimu od potrebnog) za održavanje (i proširenje) sistema i popravku dotrajalog. Ne treba zaboraviti velike gubitke vode koji se takođe trebaju smanjiti.
Btw (ako se dobro sećam) Belgija ima jedan od boljih načina naplate vode (društveno odgovoran, koji uzima u obzir da pijaća voda mora biti dostupna svima): nekih 30-40 lit. (ne sećam se tačno) dnevno po članu domaćinstva se NE naplaćuje, a ostalo ide po “ekonomskoj” ceni (2€ ili nešto preko). Po meni je primer za uzor koji bi drugi trebali da slede.
***
Mala digresija.
Ovde samo da “okrznem” temu korozije cevi. O tome (verovatno) poseban tekst (mogao bih ceo serijal i to duži ali ne bih da davim). Pre svega (onih) metalnih. Uključujući i bakarne (koje su bolje ali nisu potpuno imune na koroziju, naprotiv). Tu je utvrđeno da su meke vode (i više hlorisane, kao i one koje imaju u sebi više agresivnih jona, kao što su hloridni) veći problem jer “tvrdoća” vode doprinosti zaštitnom sloju koji štiti od dalje korozije. Ovo je (doduše) sve manje problem kako HD PE (polako ali sigurno) postaje standard za cevovode. Ponegde se dodaje i niska koncentracija ortofosforne kiseline zbog ovog problema (da se smanji korozija cevi) … nisam baš siguran u takav koncept, ali verovatno postoje sistemi gde je (i) to opravdano (bio bih jako, jako oprezan za ovako nešto, ali ovo je već dokazano u praksi (naravno nije za svaki vodovod dobro, naprotiv). Btw ako sam ovo pomenuo (ili ću u nekom od sledećih tekstova, ne zamerite … bitno je napomenuti, a poseban tekst (ako ga bude) neće biti dug i komplikovan).
***
Sve u svemu, vodovodna voda treba (bila je, manje-više je i sada, ali teško da će opstati) biti osnova vode koju pijete. O izuzecima (mnogo) kasnije (više oblasti gde voda nije po propisu).
U nekom od tekstova o pojedinim (pre svega iz Srbije) vodama iz vodovoda kao i par primera iz sveta koji dokazuju da vodovodska voda ne samo da nije inferiorna raznim “magičnim” (izvor taj i taj, glečer, anatartik, i tra-la-la) flaširanim (i to ne samo kad su flaširane, zaboravimo taj aspekt, nego te iste na samom izvoru).
Ovo se naročito odnosi na manje vodovodne sisteme (u brdsko-planinskim oblastima) gde se koristi izvorska i/ili (opet je takva ali specifična) arterška voda (ovo može i u nizijama) koja se veoma malo tretira (možda samo zakonsko (minimalno) filtriranje i hlorisanje).
Veliki (milionski) gradovi se snabdevaju uglavnom iz jezera (ređe prirodnih, uglavnom akumulacija), što je još uvek o.k. (sam kvalitet u nivou boljih flaširanih ili izvorskih za manje vodovode) ali se i nešto više tretiraju zbog distribucije (više se i hlorišu, unutar dopuštenih granica ili specifično tretiraju, više o tome kod npr. Njuorške vode (New York tap water)) i često fluorišu (može biti korisno za zube, no ostaje da je ovaj postupak kontroverzan, i svakako nije obavezan (može se unos fluora rešiti daleko bolje, ali moram priznati da je ovo najjefiniji način za tako nešto, no ostaje da je “prisilan”).
Dakle i veliki (milionski) gradovi (često) imaju kvalitetnu vodu (npr. Sofija, Njurok, Sidnej, Minhen*, …).
*uslovno je mana što je tvrda ali na nivou pominjanog Evian-a.
Više o ponekoj od njih u nekom od sledećih tekstova.
Verovatno i najveći (milionski) gradovi Kanade i još nekih zemalja (ali morao bih da proverim da ne pišem napamet nešto što nije).
Gradovi veći od 100 hiljada stanovnika već mogu imati mnogo kvalitetniju vodu od prosečne flaširane.
Svakako u Švajcarskoj, Finskoj, Norveškoj, Švedskoj, UK (Škotska ali i šire) … Francuskoj, Austriji, Italiji.
I kao što na forumima često kažu (racionalni ljudi, ne moraju biti stručnjaci):
“Tap water in most areas of Canada is far far superior to the crap you get in bottled water.”
“Voda iz slavine u većini oblasti Kanade je daleko bolja od sr*nja koje dobijaš od flaširane vode”.
Ovo važi i šire. Moje bivši “kamaradi” (kolege) iz vodovoda su uobičajavali da kažu:
“Zašto bi pio BAJATU (ustajalu) vodu iz flaše (pored sveže sa česme)”.
Ovde ću stati, biće toga još (nije primarna tema poređenje raznih voda).
Zaključak (za koncept vodovada kao pijaće vode):
Boljeg koncepta nema. Ostaje da se maksimalno 2% česmuše koristi za piće što otvara vrata za kritike u stilu da se 50 ili 100x veća količina obrađuje na traženi kvalitet i da je to bacanje para. U prvoj sekundi može zvučati razumno, ali je samo (besmisleno) spinovanje. Cena pripreme vode je racionalno niska za velike sisteme i osim u izuzetnim slučajevima ne prelazi 1€ po metru kubnom. Manji stepen obrade (npr. 10x veće konc. rastvornih materija i bakterija) ne bi 10x snizio cenu prerade, nego tek 2x (okvirno), a ako je voda izvorska i nema potrebe za velikim tretmanom, ušteda je tačno nula. Osim toga, tehnička voda u cevovodima? To je baš bezveze (osim u retkim slučajevima). Kao opšti koncept nije za ozbiljnije razmatranje jer ostaju troškovi transporta vode, održavanja sistema (možda i veći) i kao rezultat cena tehničke vode od 80% pijaće pa je to potpuno nerazumno. Ipak, ovo je čest “argument” (a zapravo čisto spinovanje), koji se koristi za blaćenje vodovodske vode. Osim toga, povremena neispravnost vode (ili 1-2% uzoraka koji ne ispunjavaju (visoke) standarde) se često iskorišćava u razne svrhe (od toga da je flaširana boljeg kvaliteta i sigurnija za piće, da se cena vodovodske poveća, da se vrši politički pritisak, itd. i sl.).
Osim kada ste na putu i ne znate kakva je voda u oblasti gde ste u većem delu Evrope se vodovodska voda ne samo može bezbedno koristiti nego je često po kvalitetu uporediva ili bolja od većina flaširanih voda (lokalnih ili internacionalnih). Savet: pitajte nekog lokalca da li je voda za piće (dobro, može ponekad da voda koja jeste za piće bude značajno drugačija od one na koju ste navikli pa može biti psihološke barijere ili malo vremena da se na istu naviknete).
NE POSTOJI NIJEDAN RACIONALAN RAZLOG DA SE VODOVODSKA VODA TRETIRA KAO VODA NISKOG KVALITETA (NIŽEG OD FLAŠIRANE).
Postoje stvari o kojima se može diskutovati i koje (više teorijski nego praktično) mogu biti sporne* (hlorisanje i/ili fluorisanje vode, sekundarno zagađenje pri transportu vode (korozija u cevima, bakteriološka kontaminacija) … ima toga još), ALI sve to (zajedno) nije dovoljno da česmovači ospori dobar kvalitet i “titulu” najboljeg (primarnog) izvora vode za piće.
* o svemu tome u nekim od tekstova koji slede

Može se (u tome u tekstovima koji slede) dopunjavati ostalim pijaćim vodama (vrstama/izvorima pijaće vode), ali je njeno korišćenje najracionalnije. Osim toga, ako Vam je zaista stalo do očuvanja planete onda ste više IN nego zvezde holivuda koje su vozile hibridne benzince (dobro Tesla na baterije taman može da poravna rezultat) i pile samo flaširanu vodu … ali o tome više u toj temi.

Finalni zaključak: ovo je sasvim sigurno koncept no. 1 (za pijaću vodu).

3 коментара:

  1. Jedno pitanje - primetio sam da voda iz beogradskog vodovoda ako odstoji u otvorenoj posudi 15-20 minuta dobije neki čudan ukus. Ako se proba neposredno po sipanju u čašu tog ukusa nema. Šta je uzrok tome, možda neka reakcija sa kiseonikom iz vazduha?

    ОдговориИзбриши
  2. Аутор је уклонио коментар.

    ОдговориИзбриши
  3. Za tako kratko vreme ne postoji ništa (što bi na ukus mnogo uticalo) osim što može da izađe vazduh (dispergovan) (kad ga je više onda je voda "bela", što se pogrešno povezuje sa hlorom).
    Verovatno se radi o tome.
    Duže vreme dovodi do rastvaranja CO2 i "zakišeljavanja" vode, što joj menja ukus (uglavnom na lošiji).
    Vodovodske vode su uglavnom sa visokom konc. rastvorenog kisenonika (posebno one koje prolaze kroz proces ozonizacije, kao što je (uglavnom) Bgd. vodov. voda), blizu ravnotežne, tako da to manje utiče na ukus.
    Pretpostavljam da je ukus "manje svež" no to je manje-više normalno.
    Vodu držite u zatvorenoj posudi i koristite u toku dana.
    Više od 24 h nije preporučljivo (mada je moguće), znači menjajte minimalno na dnevnom nivou.
    Potrebno je više sati (npr. preko noći, ili ujutru za popodne) da nivo hlora (tzv. slobodni rezidualni hlor, SRH) padne blizu nule (svakako ispod 0,2 mg/l što je granica uticaja na ukus). Dakle, zavisno od početne (0,2 do 0,5 mg/l) rezidual se zadržava (npr.) 4-24 h.
    Naravno bez njega vodu treba brzo potrošiti (može i posle 24 h ali ako se "cevči" (često otvara), bolje je da to ne bude više od (bar) 48 h, mada strogo gledano već niste u "idealnom režimu" zaštite.
    Inače, treba voditi računa i kod "baloniranih" voda da se po otvaranju prespe u manje posude ili potroši što pre (u par dana), što je izvesno samo leti, zimi može i da se oduži (osim toga kad otvorite balon, malo po malo, pomerate ravnotežu i voda je vremenom (makar malo) kiselija).
    Kad voda (vodovod.) malo odstoji dobija "blaži" ukus, no to delom bude i zbog temperature (koja je bliža sobnoj) nije sve do dispergovanog vazduha i SRH.
    Pozdrav!

    P.S.
    Izvinite na ovom "malom" kašnjenju (iskreno, već sam bio digao ruke od toga da će postati popularno i da će biti pitanja; popularno i tako i tako (čita se) ali pitanja ni od korova).

    ОдговориИзбриши