недеља, 6. август 2017.

Koncept pijenja pripremljene (flaširane) vode II, The concept of drinking prepared (bottled) water (part two)


Šta su (zapravo) pripremljene vode?!
To su vodovodske (ili izvorske, ređe) vode koje se tretiraju tako da im se prvo uklone rastvorne materije a posle dodaju iste (veštačke).
?! (većina vas će tako nekako reagovati, uz često: $@#^*)
ZAAAŠTOOO?
Iako nije prihvatljivo laicima (naročito u doba propagande „prirodnih proizvoda“ (koji to nisu)) ima svrhe (čak je naučno i veoma prihvatljiv koncept ... dobro, nauka je sve više instrumentalizovana i sve je manje ono što treba da bude, ali još uvek (uglavnom, doduše sve manje) koristi „naučne principe“ i „metode“).
„Majka priroda“ NIJE uvek u pravu. Činjenica.
Dobri izvori su često u zabitima (treba to transportovati) a sastav je prepušten slučaju pa je unutar dozvoljenih granica sastav proizvoljan ... i to je tačno.
Kako se pravi ova voda?
Prvo se vrši tzv. „predtretman“.
Ponekad prvo tretman aktivnim ugljem (npr. Nestle kaže da to uvek radi) ... zvuči dobro, nisam siguran da je uvek potrebno (i korisno), o.k. najbolji način za uklanjanje tragova organskog zagađenja (verovatno ... najjeftiniji – svakako). Ovo se najverovatnije radi PRE svega da bi se odstranio hlor iz vodovodske vode.
Predtretman je dat kao takav jer bolje zvuči nego hemijski predtretman. Naime da bi zaštitili membrane (za RO) proizvođači najčešće moraju da snize pH vode ... od toga bi se većina naježila ali nije (nimalo) opasno, čak je (više nego) o.k. Dobro, ako ovo ne mora uvek (zavisi koja je voda polazna), filtracija (obično ultrafiltracija, sa prethodnom „grubom“ filtracijom (iznad mikrofiltracije)) je sigurno neophodna. Sledi RO kao najjefiniji način proizvodnje prečišćene vode (demineralizovane) ... demineralizacija jonskom izmenom (posebnim smolama, ne onim „industrijskim“) može biti još efikasnija i jeftinija ali je nepogodnija sa mikrobiološkog aspekta i ne uklanja tragove organskih supstanci pa RO dođe kao najbolji izbor („ubija dve muve odjednom“).
Mineralizacija NIJE obavezna (mnoge „trapezne“ (stone) vode su visoko prečišćene sa manje od 10 ppm rastvornih materija) ali se obično vrši (pre svega zbog ukusa vode ali i da se ispoštuju preporuke ... čije? Pa ... npr. WHO-a*)
* Ovo je zaista za ceo serijal tekstova ... originalni tekst WHO-a (World Healt Organisation) je dostupan javnosti, svakako da je veliki autoritet iza ove organizacije ALI je i dokaz da se slepo ne treba držati nijednog autoriteta. „Dokazi“ koji su navedeni su jednostavno na klimavim nogama, tako da „minimalna tvrdoća vode“ (sadržaji Ca i Mg) koji su u dokumentu jednostavno NISU potkrepljeni jakim dokazima i svakako ih treba gledati sa mnogo kriticizma. Nikako mi nije jasno da se na osnovu jednog (makar kakvog, a i nije nešto posebno) statistički zasnovanog (ali slabo kontrolisanog) istraživanja, davati preporuke u vidu granica (makar je isto dokazalo da su stare granice bile visoke, uz sugestiju da se i nove mogu smanjiti) je jednostavno NEOZBILJNO. Više o tome u posebnom tekstu. Naravno, nisam umislio da sam neko ko bi se sa WHO-om „rvao“ (ko sam pa ja ... što bi se reklo) ALI imam argumente koji su svakako JAČI od navedene studije.
Hiperhidratacija u slučaju ekstremnih napora (maratoni) i slični simptomi kod alpinista na veoma visokim vrhovima (koji dugo piju samo „destilisanu“ (kristalisanu) vodu, dobijenu topljenjem snega) su tek delimično ubedljivi, naročito kritika na račun vode dobijene topljenjem snega gde se najčešće NE radi o hiperhidrataciji (već dehidrataciji), a meka voda je poslednje što će štetiti pri uslovima ekstremnih napora na velikim visinama ... pre će biti „gluvi telefoni“ (zamena teza) gde su simptomi pripisani nedostatku minerala zbog drugih razloga (načina ishrane, pa tek eventualno u kombinaciji sa mekom vodom, stresa, nedostatka kiseonika i još nekih razloga).
Btw, koliko mi je poznato samo je još jedno slično istraživanje (o štetnosti veoma mekih voda) objavljeno, no jednako neubedljivo (osim statističke zasnovanosti, da ne budem baš isključiv).
Pozitivno dejstvo TVRDIH VODA na kardiovaskularne bolesti je nešto ubedljivije (istraživanje) ali je prvo izvršeno ranih 70-tih što otvara „pandorinu kutiju“ ... jeste, tad su se pisali (često i) ozbiljniji radovi nego danas, ali ... nešto je i nauka napredovala. Osim toga, verovatno da su rezultati ovih istraživanja posredno uticali na zaključke kod mekih voda što ne mora da bude (i verovatno nije) direktno povezano (tj. ne mora pozitivno dejstvo velikih konc. Ca i Mg jona da znači negativno pri niskim).
Slično je i sa fluorom gde su istraživanja iz četrdesetih pa tek devedesetih (delimično) potvrđena (pri čemu su i kao takva ubedljivija od prethodnih) ... doduše fluorisanje vode je diskutabilna (kontroverzna) tema iz drugih razloga (kao obavezan tretman čak i da je (vrlo verovatno) sve u vezi sa zdravljem zuba kao iz pomenutih studija (mada se sve više kritikuje i to sa jakim argumentima).
O mineralizaciji bih mogao letnji dan CEO (ne samo do podne) ali ovde samo najvažnije:
Za ovu fazu (tehnološki proces) se koriste veoma čiste p.a. hemikalije, koje već imaju ispod do) ppm-a teških metala, a kako idu u konc. od par ppm i eventualno par desetina ppm-a, sadržaj teškim metala (i uopšte toksičnih supstanci) je izuzetno nizak (ispod ppb-a pa čak i ppt-a).
Kako bih ja pravio „idealnu“ veštačku vodu, više kada budem pričao o izvorskim vodama (blizu tog ideala), i (možda) u posebnom tekstu, pa da ovde ne davim previše.
Nakon toga ide (opet) ultra ili mikro filtracija (da ukloni eventualne tragove nerastvorenih kristala ... više je „za svaki slučaj“ ali ni ja ovo ne bih preskočio, svakako). Na kraju ide sterilizacija, UV i/ili ozonom (ozon posle UV-a ... ima razloga mada je jedno od njih skoro nepotrebno, naročito UV lampe, ali nije od većeg značaja (u smislu troškova) pa neka je ...).
I na kraju flaširanje (uz kontrolu i ostalo).
Vala! Evo nama „super-vode“ (može biti, i sve češće jeste, aromatizovana ili na drugi način dodatno „poveštačena“).
Šta ste time dobili?
Sigurno vodu sa manjim sadržajem štetnih materija (doduše svaka može biti takva, uključujući i vodu, gde se za LD50 uzima 6 do 7 lit. (odjednom ili popijenih brzo, u roku od jednog sata, sa dodatim časom, može biti i 8; za destilisanu vodu se ponegde može naći i tri litara ali nije baš ubedljiva (razlika), pre će biti tek litar manje, ako uopšte); dakle sigurno ćete imati manje teških metala, pecticida, antibiotika i svega ostalog ... manje nego (i) u najboljim izvorskim vodama.
Dobro, to i nije tako loše (doduše teško da je mnogo korisno kao što izgleda na prvi pogled).
Imaćete i sterilnu vodu, kakve nisu ni česmuša a ni izvorske vode (ukoliko nisu sterilisane, ponegde je i zabranjeno za status vode). Takođe nije loše, ali svakako nije preterano korisno, osim povećane sigurnosti ... što može biti od značaja u nekim (vanrednim) situacijama ... ili stanjima organizma (posle operacija, u toku bolesti ili u periodu rekonvalescencije i slično).
Imaćete vodu koja je jeftinija od većine izvorskih ... ili drugačije rečeno, jeftinu (često i najjeftiniju ako nije brendirana) flaširanu vodu. Naravno sve prednosti (praktičnost) flaširane vode su sačuvane i ovde.
Sadržaj vode nije proizvod slučajnih okolnosti pa odnos minerala može biti (projektovan je da bude) bliži idealnom (optimalnom) nego što je slučaj sa većinom izvorskih voda.
Naravno, nema oznake „prirodnog“ što nije baš IN poslednjih (par) decenija, te kao „fabrikovano“, „veštačko“ ili „sintetičko“ (zapravo se može zvati i sintetičkom vodom, uobičajeno za naučno-istraživačku oblast) nema prizvuk zdravog (što u ovom slučaju malo veze ima sa stvarnošću, najčešće je „zdravije“ od „prirodnog“).
Meni lično, ovaj koncept nije stran i prilično sam mu naklonjen (bilo da se vrši mineralizacija ili ne), ukoliko je na amabalaži naveden mineralni sastav (naročito za naknadno mineralizovane vode) a na sajtu proizvođača izveštaj o kvalitetu, bilo bi dobro da se navede koje su soli (hemikalije) korišćene pri mineralizaciji (i eventualnoj korekciji pH).
Ostaje opšta primedba da i pored svega ovo ostaje flaširana voda sa svim problemima koje takva „vuče za sobom“.
Pod jedan: pravo čoveka na vodu (sutra na vazduh). Ne, ne može ni najbolji (preplaćeni) PR-ovac na ovo da odgovori (uvek je odgovor na drugo pitanje a NE na ovo).
Ovde je doduše u priličnoj meri ublaženo: pa mi tu vodu tretiramo a to košta ... umesto šećera (i „zaslađene vodice“) dobijaš (samo) prečišćeniju (jer već prečišćena jeste, ako je iz vodovoda) vodu bez primesa (hlora).
Pod dva: a šta sa otpadom (čak i u razvijenim zemljama 25-50% flaša se NE reciklira)?
Ah da, to je na savest korisnicima (našim cenjenim ... od kojih inače samo živimo kao bubreg u loju). Naravno, sa 5 din. za flašu na mestu kupovine to bi u zemljama Balkana povećalo stepen reciklaže na (bar) 80% ... ali ... ko će se odreći tolikog profita (makar to bilo 1-2 din. manje jer valjda nešto i vredi ta boca ... možda još dinar za poklopac? Kako koji neki ni kao nova plastika ne vrede ni pola dinara (evro centi) jer su lakši od pera).
Dinar za ovo ili ono, lepo (zvuči) ali zašto ne i 5 dindži (uz nekakav „veseli slogan“ tipa „baci PET“ ... e ovo bi mogao da patentiram) za reciklažu?
Pod tri: vesela družina se bori protiv globalnog zagrevanja ...
Pa u odnosu na izvorske vode (opet) je ovakav koncept makar malo bolji (manje se voda razvozi tamo-amo, jer je proizvodnja blizu velikim gradovima (neća valjda u netaknutoj prirodi?)).
Pod četiri: vesela družina (bez kapi alkohola) subvencioniše (čak i) nauku ... i posredno dobija jefino lobiranje (makar posredno, mada ima i direktnijeg uticaja, naročito na zakonodavstvo).
Opet je ovde „veštak“ u prednosti, ako su već (neki od) naučnici plaćeni neka i rade svoj posao (hemičari, fiziko-hemičari, tehnolozi), neka naprave „najbolju“ vodu , više vrsta pa nek' svako bira i slično.
Na kraju krajeva, obično je jeftinija od izvorske ... i da ... bolje tretirana od kućnih sistema za prečišćavanje (ovde u više tehnoloških operacija, pod kontrolom i sa boljom opremom).
Ovakve vode dodatno mogu biti aromatizovane, sa dodatkom ovoga ili onoga (vitamina npr.), pa čak i „energy drinks light“, no to je sasvim druga tema i moj vam je savet da se klonite takvih proizvoda, makar (zaista) imali poseban ukus (zapravo miris) ...
Meni je ovo relativno o.k. ... makar koliko i flaširanje izvorske vode (gde postoji samo dva izgovora zašto se to radi: da se približi dalek izvor onom kome je nedostupan i „potpuno prirodno“ ... ostalo je spinovanje (naplaćujemo, dabome, ali pomažemo u vodosnabdevanju pasivnih krajeva)). Samim tim što je izvorska voda, ne mora biti posebno zdravija od prerađene (u principu je čak manje zdrava jer ima nekih elemenata „opasno blizu“ graničnim vrednostima, npr. nitata, čija je granica (verovatno) pomerena na gore jer većina (kvalitetnih) izvorskih voda ima oko 50% dozvoljenog ... to u pripremnljenoj nije slučaj, i tako za još bar 5-6 (ovako napamet) parametra koji su označeni kao „kritični“ (koji imaju maksimalno dozvoljene vrednosti) ... da ne pričamo kako bar 5-6 ili više NEMA strogo definisani limit (ili je dat zbirno kao grupa proizvoda). Osim toga, čak i najboljim vodama (izvorskim) nešto fali (nijedna nije idealna po svim parametrima, a čak one sa „boljim“ sastavom često nemaju dobar ukus ili ako je „sve tu“ (sa sve ukusom) onda je voda (makar) jako tvrda (što ne mora biti loše, ali jeste nešto što nije „optimalno“ naročito ako već imate tvrdu (često jeste) vodovodsku vodu).
Treba samo biti svestan šta i zašto kupujete. Ako ste (jako) zabrinuti zbog fluora, hlora, zagađenja planete, globalnog zagrevanja i slično, onda za prva dva imate razlog za kupovinu prerađene (i uopšte flaširane) vode, a za druga dva ne.
Sa stanovišta kvaliteta vode koju koristite, ovo je o.k. samo gledajte dobro etiketu, sastav mora biti dat čak i kad je u pitanju RO voda (sa vrlo malo rastvornih materija) ... manje od 100 ppm ili 50 ili 10 (ovde već i ne mora) je previše uopšteno. Ako je dodatno mineralizovano, detaljan sastav sa pH vrednošću i provodljivošću mora biti dat i slično.
Najveća korist flaširanih voda kod tretiranih (ili delimično tretiranih izvorskih) voda je pre svega njihova sterilnost što u nekim situacijama i stanjima (kao što je već navedeno) može biti od koristi.
Kao što Hamlet kaže (a već upotrebio na blogu o uljima) "Ne postoji ništa ni dobro ni zlo, već ga naše mišljenje takvim čini." (ovde u drugom prevodu).
Moje mišljenje je da je ovo zadovoljavajuće kao koncept, čak je manje licemeran od flaširanja izvorske vode ... ostaje ključno, koliko verujete proizvođaču. Najbolje, onoliko koliko Vam on (lako dostupnih) informacija pruža i koliko je iskren u namerama da mu profit (uvek na mestu jedan) nije toliko visoko postavljen da pod dva i  tri nema ništa drugo ... „Ćuti i plivaj sine ... ne pitaj ništa više ... daleko je Australija“.
(ili što bi Molder rekao „Thust no one“ ... dok se ne dokaže suprotno).

Нема коментара:

Постави коментар